Suzana je preživjela napuštanje, zlostavljanje i godine neizvjesnosti: Danas je majka četvero djece i primjer snage

Suzana je imala samo četiri godine kada je čula posljednje riječi svoje majke. Rekla joj je da sjedne i da će se vratiti. To se nikada nije dogodilo. Toga dana ostavljena je sama u bolnici na beogradskom Dedinju, bez ikoga tko bi se o njoj brinuo i bez ijednog dokumenta kojim bi potvrdila svoj identitet. Tek mnogo godina kasnije, kao odrasla žena, saznala je pojedinosti iz policijskog dosjea.

Odrasla je kao dijete bez imena, bez prezimena i bez mjesta rođenja. Država joj je tek nakon dvije godine od napuštanja dodijelila osnovne podatke. Kada je postala punoljetna, prvi put je pročitala svoj dosje i saznala kako su svjedoci opisali ženu koja je ušla u bolnicu, ostavila djevojčicu u hodniku i nestala u nepoznatom smjeru.

Prva sjećanja i potraga za istinom

Iako je bila premala da pamti događaje tog dana, Suzana se prisjeća nekoliko slika iz ranog djetinjstva. Spominje ženu duge crne kose, zajedničke obroke s drugom djecom i prostorije bez vrata, odijeljene samo zavjesom. To su jedini tragovi o vremenu prije napuštanja.

Iz dosjea je saznala i imena koja je kao dijete navodila policiji. Govorila je o braći i sestrama, o baki i drugim članovima obitelji. Upravo ta imena kasnije su postala njezina jedina nada da će jednog dana pronaći biološku braću i sestre. Roditelje, kaže, ne traži. Želja joj je pronaći samo one koje je kao dijete spominjala.

Godine u domovima i teško iskustvo u udomiteljskoj obitelji

Nakon što je ostavljena, Suzana je prolazila kroz različite domove i udomiteljske obitelji. Najteže razdoblje provela je u jednoj obitelji na Vidikovcu, gdje je, kako sama kaže, doživjela ozbiljno zanemarivanje i zlostavljanje. Kažnjavali su je zbog mokrenja u krevet, tjerali da stoji na hladnoći i da pere deke u ledenoj vodi. Na kraju je skupila hrabrost i prijavila sve socijalnoj radnici.

Nakon toga je premještena u dom za djecu u Zrenjaninu, gdje je ostala osam godina. Tamo je završila osnovnu školu, a zatim je prebačena u dom u Beogradu. Iako je prošla kroz mnogo teških trenutaka, kaže kako je u sebi uvijek nosila veliku želju: imati svoju obitelj, svoj dom i svoje ljude.

Put prema sretnijem životu

U domu u Beogradu upoznala je Nikolu, mladića s kojim se kasnije vjenčala. Završila je školu za njegu i ljepotu, smjer ženski frizer, a potom su njih dvoje započeli zajednički život. Danas oboje rade, žive u Beogradu i ponosni su na ono što su izgradili zajedno.

Suzana je majka četvero djece i s ponosom govori o svakome od njih. Najstariji sin je kuhar, drugi sin radi u području novih tehnologija, najmlađi sin je srednjoškolac, a njihova kćer još pohađa osnovnu školu. Djeca su njezina najveća radost i dokaz da se i iz najtežih životnih okolnosti može izgraditi stabilan i sretan dom.

Kaže da su je muževljevi roditelji prihvatili kao člana obitelji od prvog dana. To prihvaćanje joj je bilo posebno važno jer je cijeli život tragala za pripadanjem.

Obitelj kao najveća snaga

Suzana i Nikola svoju djecu odgajaju da budu poštena, odgovorna i empatična. Uče ih da poštuju različitosti i da budu spremni pomoći drugima. Za Suzanu je najveće zadovoljstvo kada je cijela obitelj na okupu. Upravo tada najjasnije osjeća koliko je daleko napredovala od dana kada je ostavljena bez igdje ikoga.

Ipak, postoji jedan strah koji je prati. Duboko želi upoznati svoju braću i sestre, ali strahuje da je možda neće prihvatiti. Taj strah smatra posljedicom traumatičnog djetinjstva i života obilježenog odbacivanjem. Unatoč tome, nada se da će jednog dana doći do odgovora.

Zaključak

Suzanina životna priča pokazuje snagu preživljavanja i sposobnost da se iz boli izgradi ljubav. Iako je djetinjstvo provela bez sigurnosti i pripadnosti, izrasla je u osobu koja je stvorila stabilnu i toplu obitelj. Njezina priča podsjeća nas koliko je važna briga o djeci, kao i koliko dalekosežan utjecaj imaju prve godine života.